UVOD (1. dio)
Čovjek se sastoji iz tijela i duše. Liječenjem tijela bavi se medicina koja sadrži mnoštvo disciplina i specijalizacija. Duša je fina duhovna supstanca udahnuta od strane Stvoritelja u ljudsko tijelo koje živi dok je ona u njemu. Poput tijela, uvjetno kazano, i duša može oboliti odnosno biti pod uticajem različitih duhovnih faktora. Ti faktori nisu samo sihiri (crna magija) i džinska uznemiravanja nego postoji više vrsta duhovnih uzročnika, poput uroka (‘ajn), zavidnosti (hased), nepravda i nasilje prema nekome ili nečemu (zulum), grijeh itd. Ti uticaji mogu proizvesti različite štetne posljedice za tijelo i psihu, te otežavajuće životne situacije kao što je blokada u poslovanju, sklapanju braka, postizanju roditeljstva, kao i mnoge druge probleme.
Liječenje duše jako je važno, pa možda i važnije od medicine tijela budući da se uticaji na dušu manifestuju na kompletno biće i sudbinu čovjeka. Za liječenje duše ne postoje fakulteti, specijalizacije i diplome, jer je duša kako Uzvišeni kaže „min emri rabbi“ stvar, odredba, nešto od Gospodara, tako da njeno liječenje dolazi isključivo od Njega. Istinsko liječenje ne postiže se čitanjem knjiga o liječenju sihira i zaštiti od džina (to je gotovo svakome dostupno), niti učenjem ajeta i dova rukje što opet gotovo svako može raditi, niti praćenjem reakcija pri učenju rukje, niti ulaskom u krug onih koji se bave duhovnim liječenjem. Liječenje duše i spoznaja uzroka (sebeba) duhovnih problema nije brzinski proces nego je to nauka (ilum) koja se postiže iskrenim približavanjem Allahu Uzvišenom s nijetom pomaganja ljudima. Tada se može nadati spoznajama i nadahnućima koja pomažu u preciznoj dijagnozi koja je uvjet efikasnog liječenja. Neophodno je napomenuti da se ovdje džinima i eventualnom kontaktu s njima ne smiju pridavati neke nadnaravne moći, jer su oni poput ljudi Allahova stvorenja, te nemaju nikakva posebna znanja. Na njihovo skromno znanje nas Uzvišeni upozorava kada u Svojoj Knjizi Kur’anu kaže da nisu znali da je Sulejman a.s. umro dok crv nije uništio štap na kojem je bio naslonjen. Također, ne zaboravimo, kako nam Kur’an govori, da je u donošenju prijestolja kraljice od Sabe pred Sulejmana, a.s., čovjek „sa znanjem“ bio brži od džina, jer ga je donio u treptaju oka. Ovaj slučaj nam jasno poručuje da je jedini put do duhovnih spoznaja znanje od Allaha, dž.š., koje On daruje isključivo onome ko stremi istinskoj bogobojaznosti (takvaluku), što jasno vidimo opet iz Njegovih riječi „Budite bogobojazni pa će vam dati znanje“ (El-Bekare, 282.).
Bogobojaznost (takvaluk) kao uvjet istinskog znanja jeste izvršavanje Allahovih naredbi, kako vanjskih tako i unutrašnjih, te izbjegavanje svih Allahovih zabrana, kako vidljivih tako i unutrašnjih nevidljivih. Nema takvaluka onaj ko se vanjštinom pridržava propisa a u srcu nosi zavidnost, ili oholost, ili umišljenost, ili kleveće, ili podmeće, ili posjeduje bilo koju bolest na koju nas upozoravaju Kur’an ili sunnet.
Doc.dr.hfz. Đevad Hrvačić
